BRANISLAV RADOVANOVIĆ, OSNIVAČ I TVORAC BUDI-ja: Ulaganje u decu nije uzaludno, već neophodno! Prijavite se na konkurs i osvojite put u u Diznilend!

12:24

27.03.2023

Podeli vest:

Pritnscren/TVP

Bijenale umetničkog dečjeg izraza (BUDI), najveselija međunarodna manifestacija koja se dešava u Pančevu, a osmišljavaju je i realizuju Kulturni centar i udruženje BUDI, održava se ove godine jubilarni deseti put! Festival će trajati od 15. maja do 15. juna, ovogodišnji slogan glasi „Otključano nebo”, a država koja će biti gost-domaćin festivala ovog puta je Nemačka.
Svaki BUDI obuhvata preko 60 programa, koji uključuju predstave, izložbe, koncerte, performanse, susrete s piscima, književne događaje, radionice, edukacije i mnoge druge aktivnosti. Šta nas čeka na jubilarnoj manifestaciji, ali i šta je obeležilo prethodnih devet izdanja BUDI-ja i kako su s festivalom rasli ljudi koji ga stvaraju, saznali smo iz prve ruke – od osnivača i tvorca BUDI-ja Branislava Radovanovića, magistra filmske i TV produkcije i urednika dečjeg programa Kulturnog centra.

PANČEVAC: Kako je nastao BUDI?
BRANISLAV RADOVANOVIĆ: Dečji izraz nema svoju umetničku kritiku; on nije opterećen kanonima niti trendovima, te oslikava samo neograničenu maštu i kreativni potencijal. Deca nemaju znanja i iskustva odraslih, ali imaju istančan senzibilitet za intuitivno razumevanje sveta oko sebe. Do ovih i mnogih drugih spoznaja došao sam na prethodnom poslu, radeći u osnovnoj školi kao profesor razredne nastave. Sa svojim đacima iz čuvenog IV/5 iz „Zmajeve” škole snimao sam filmove, pravio muziku, izvodili smo performanse. Mnoge naše vannastavne aktivnosti oslanjale su se na kulturna dešavanja. U to vreme sam se aktivno bavio rokenrolom i muzičkom i video produkcijom. Sanjao sam da pokrenem festival za decu i oživim dečju scenu u gradu. Tada mi se ukazala mogućnost da počnem da radim u Kulturnom centru i da objedinim svoja interesovanja. U školi sam video da deca obožavaju da se takmiče kroz igru pa sam poželeo da segment na BUDI-ju bude takmičarskog karaktera. To je bila neka skica, a sveprisutna je bila i želja da galeriju zanimljivih umetnika iz svog okruženja predstavim i približim deci. Kasnije se, zahvaljujući pre svega iskustvu, upornosti i veri u ideju, sve samo nadovezivalo i raslo.

• Sada već čuvena maskota festivala je Munjeviti Krinfolion. Kako je on nastao?
– To je izmaštano biće, superheroj koji pomaže deci da svet učine boljim, pravednijim i lepšim. U konkursu prvog Bijenala tražili smo u jednoj od kategorija da nam deca naprave logo i buduću maskotu. Stiglo je mnoštvo radova, a žiriju se najviše dopao rad Miloša Jeremića, tada učenika prvog razreda OŠ „Jovan Sterija Popović” s Novog Beograda. Miloš svog junaka nije nazvao tako, već „Troglava zver – Čuvar prirode”. Iz istog razreda dobili smo i rad „kuma” naše buduće maskote Miloša Babića. Kada smo u prijavi pročitali „Munjeviti Krinfolion”, to je tako dobro zvučalo da se žiri odmah bacio na „guglanje”, proveravajući da li je dete ideju pozajmilo iz nekog književnog ili filmskog dela. Na našu sreću, ta deca su bila pod mentorstvom jedne fenomenalne i izuzetno posvećene učiteljice, Slađane Rackov, koja ih je već u prvom razredu maksimalno inspirisala.

• Koliko ljudi je angažovano u organizaciji i realizaciji festivala?
– Dok se festival dešava, učestvuje kompletan tim Kulturnog centra s mnogobrojnim spoljnim saradnicima. S druge strane, u pripremnom periodu festival organizuje brojčano mali tim, ali na svu sreću izuzetno sposoban. Bijenale se dešava svake druge godine, ali ne postoji prazan hod između dva festivala. Najpre se bavimo istraživanjem, tragamo za temom festivala, a onda biramo i zemlju koja će biti gost-domaćin. Svakom bijenalu prethodi međunarodni konkurs za decu u više kategorija. Raspisujemo konkurs, biramo saradnike, umetnike i programe, produciramo premijerne programe, radimo vizuale, a sama kampanja počinje nekoliko meseci pre festivala. Taj pripremni period je i najkomplikovaniji, a kada se približimo samom festivalu, uključuju se i mnogi drugi saradnici. U tih mesec dana, koliko BUDI traje, i sama publika učestvuje u programima i kreira festival. Bijenale se sklapa deo po deo, kao slagalica, mic po mic, a kada se sklopi u jednom trenutku, ispuni me neka neopisiva radost. Izmaštavam festival svakodnevno i čim nešto zanimljivo čujem i vidim, zapisujem to u svoj rokovnik, u kojem se, moram priznati, ponekad ni sam ne snalazim. Tu su zapisane gomile ideja, crtica, podsetnika, zamisli…

• Šta te plaši, koji rizici postoje u organizaciji tako velikog događaja?
– Realno, kultura u našoj zemlji je potpuno skrajnuta, a kada su deca u pitanju, tu je tek sve na margini. Kako rastemo iz godine u godinu, naša očekivanja i ideje su sve veći. Bojim se da smo došli do trenutka u kom više ne možemo da rastemo tim tempom i non-stop razmišljam kako da sledeće bijenale unapredim da bude za nijansu bolje od prethodnog. Plaši me i da li će oni koji odlučuju o ključnim temama ikada shvatiti da su deca budućnost svakog društva i da ulaganje u njih nije uzaludno, već neophodno.

• Da li te neki snovi iz tvog detinjstva vode dok osmišljavaš aktivnosti za BUDI?
– Napravili smo na proteklim bijenalima nekoliko fantazija iz mog detinjstva. Prva koja mi pada na pamet je jahanje konja. Moj omiljeni igrani film iz tog perioda je „Poslednja trka”, a u njemu me je posebno dotakao odnos dečaka džokeja i njegovog konja Zimzelena. Gledajući taj film, maštao sam da ću jednog dana imati svog Zimzelena i da ću i ja postati džokej. Na jednom od festivala BUDI organizovali smo besplatne časove jahanja i terapijsko jahanje za decu sa autizmom. To je direktno poteklo iz sećanja na moje detinjstvo. Mi smo jako voleli filmske matine programe najčešće tokom raspusta, voleli smo i lektire koje smo čitali, ali više od bilo čega drugog voleli smo romane i „Politikin zabavnik”. Sve je to danas uvezano i utkano u BUDI. Zato BUDI i nudi toliko disciplina. Osnovna ideja je da se kroz sve te igrokaze posredstvom BUDI-ja klinci zaljube u to što rade i da poveruju da će i oni sami postati naučnici, pisci, glumci, muzičari, vajari, astronauti… Za nešto smo svi stvoreni, samo treba pronaći to nešto!

• Koji doživljaj vezan za BUDI nikada nećeš zaboraviti?
– Mnogo je tu lepih uspomena… Svaki festival ima neku svoju notu, neki svoj začin. Iskren da budem, mene više od svega raduju produkcije koje se dese na samom BUDI-ju, BUDI premijere i svi oni programi koje je BUDI inicirao, a bilo je tu veličanstvenih događaja. To su i filmovi, muzika i predstave koje žive i nakon festivala. Ponosan sam na rad s mojim idolima iz detinjstva, poput Koje iz „Discipline kičme” u projektu „Deca pevaju rokenrol” i pesme „Neukusu treba reći ne”, ili „Vartburg limuzine” sa „Ateist repom”. Veliki ponos budi i predstava „Ja sam Akiko”, koja je nastala na prethodnom BUDI-ju, a do sada je gostovala i osvajala prestižne nagrade na mnogim festivalima u konkurenciji s vrhunskim pozorištima, predstavljajući grad Pančevo u najboljem svetlu.

• Šta te je oplemenilo kroz BUDI?
– Kako je rastao BUDI, rasla je i moja porodica. Tokom trajanja BUDI-ja tri puta sam postao tata: 2010. rodila se Zoe, ona je te godine bila u stomaku, ali nam je pomagala dok smo postavljali izložbu nagrađenih radova u Galeriji savremene umetnosti i pomogla mi je da koncipiram program te godine. Sećam se da smo tada imali ciklus predavanja cenjenog profesora Svetomira Bojanina o prenatalnom periodu, zatim o dobu bepstva, i tako sve do puberteta. Na ta predavanja je dolazila Zoe s mamom i tatom i slušala ih je iz stomaka. Zoe je dobila društvo i mlađu sestru Iris, a da Iris ne bude najmlađa, potrudila se Đorđa. Mi smo tako postali „Teatar Radovanović”, a tata je počeo da piše i dečje pesme: „Zoe, Iris i Đorđa, slađe od najslađeg grožđa, Đorđa, Iris i Zoe, prava čarolija to je…”

• Šta da očekujemo ove godine od jubilarnog BUDI-ja?
– Sada su pred nama novi izazovi. Jubilarni 10. BUDI obavezuje nas da budemo u svom najboljem izdanju i potrudićemo se to i desi. Želeo bih da zahvalim svima koji su svih ovih godina učestvovali i stvarali BUDI i doprineli njegovom uspehu. Bez angažmana, entuzijazma i podrške mnogih ne bismo bili u mogućnosti da ostvarimo ovakav događaj. Festival je bio zamišljen kao prilika da okupimo različite uzraste dece i mladih, njihove porodice i prijatelje i da zajedno uživamo u umetnosti, kulturi i zabavi. I upravo to smo postigli! Videli smo mnogo nasmejanih lica, decu kako plešu, pevaju, uživaju, pričaju i stvaraju nova prijateljstva. Osetili smo zajedništvo i radost u vazduhu, što nas je inspirisalo i motivisalo da nastavimo da organizujemo BUDI. Iskreno, ne mogu biti više ponosan na sve što smo postigli.

Prijavite se na konkurs 10. BUDI-ja!

Međunarodni konkurs za decu od pet do petnaest godina otvoren je do 20. aprila u osam kategorija, a glavna nagrada ove godine je put u Diznilend.
Sve detalje konkursa pronađite na sajtu Kulturnog centra Pančeva.

(Pančevac/D.Kožan)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Pre postavljanja komentara, molimo pročitajte i složite se sa uslovima korišćenja


The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.