Crnogorska ulica pripada teritoriji Mesne zajednice Mladost. Pod ovim nazivom postoji od 1969. godine, a prostire se od ugla Hadži Prodanove i Banijske ulice do Vojvođanske ulice.
Nikac od Rovina bio je pseudonim humoriste Milutina Tomića, koji je, zajedno s Branislavom Nušićem, početkom 20. veka pisao u „Policijskom glasniku”. Čuven je njegov „zapisnik” sa zasedanja prvog crnogorskog parlamenta 1905. godine, kada je Crna Gora dobila prvi ustav. Objavljujemo neke crtice iz ovog spisa.
Svi su poslanici na okupu. Po običaju, odlaze u crkvu na prizivanje Sv. Duha, pa se zatim vraćaju u Skupštinu.
Savo Vuletić: Gospodo, vrijeme je da sada izaberemo novog i stalnog predsjednika Skupštine, zatim potpredsjednika i dva sekretara.
– A što sam ja, čoče, ođe? Pa mene ste juče izabrali! Što ti zboriš?! – srdito dovikuje privremeni predsjednik, pop Mitar Miličković.
– Pa ti si, pope Mitre, samo privremeno izabran! – veli Savo Vuletić.
– E đavo ga, brate, odnio! Kako to može bit? … A dobro mi vjerujte da sam znava e će tako bit, ne bih se ni prima! – odgovara pop Mitar sve ljuće.
Krsto Tokov: Nemo’te, ljudi, to nije pravo? Neka pop Mitar bude bar još koji dan prijedsjednik, a ne samo jedan dan, pa da se poslije priča za popa Mitra, ka i za Baja Čunova, da je bio vojvoda dva dana!
Povodom ovoga nastaje živa prepirka, ali se ipak na kraju umiri, pošto neki rekoše da je Gospodar izjavio želju da novi predsjednik bude Milo Dožić. Tako za predsjednika izabraše Mila Dožića, za potpredsjednika Janka Milića, a za sekretara Dušana Petrovića i Milosava Nikolića. Predsjednik i ostali članovi zauzeše mesta.
Milo Dožić: Gospodo, sada je na dnevnom redu podjela poslanika na sekcije, a da bi se taj posao što prije svršio, ja mislim, najbolje je da samo prijedsjedništvo izvrši diobu poslanika na sekcije.
– Pa lijepo, vaistinu, neka tako bude! – čuje se odobravanje.
Predsjedništvo je izvršilo podjelu poslanika u sedam sekcija. Za ovim sekretar Dušan Petrović poče da čita koji je poslanik u kojoj sekciji, a kada dođe na treću sekciju i objavi da su u pomenutoj sekciji Đuro Drecun i Obren Rnjez, ova dvojica poskočiše iz klupa i kliknuše:
– Ko u trećoj sekciji?! Mi je li? E nećemo, čoče, zadajemo vi čistu i Božju vjeru! … Mi smo vazda bili među prve, pa ćemo i sad u prvu sekciju…
Zbog podjele u sekcije izrodi se velika svađa. Drecun i Rnjez neće za živu glavu u treću sekciju; Krsto Tokov i Mujo Vlahović neće u četvrtu; Mijajlo Nišin i Nikola Milošev zapali čak u pošljednju (sedmu) i ljuti zbog toga kao lafovi!
Graja i vika prolamaju skupštinsku salu; stari poslanici junački traže da svi uđu u prvu sekciju. Ne mogu nikako da se oko toga pogode. Odjednom se iz klupe hitro izdvoji Đuro Drecun i viknu:
– Za mnom, u prvu sekciju, ko je Crnogorac!
Za njim na poklič, polećeše svi stari poslanici.
– I ja sam s tobom, Đuro, sivi sokole! – klikuje sa galerije Mašan Kosovac, stari junak koji, istina, nije poslanik, ali je došao da čuje šta se govori u Skupštini.
Predsjednik sa ministrima i još nekojim poslanicima posreduje, e da bi se nekako pogodili i došli do reda, ali sve uzalud, jer Đuro sa drugovima neće ni da čuje ni za jednu sekciju osim prve! A kad viđeše da ništa ne pomaže, poslaše ministra Marka Đukanovića do Gospodara da mu kaže šta se događa i da ga moli za posredovanje.
Milisav Nikolić, izvjestilac verifikacionog odbora, čita dalje:
– Verifikacioni odbor našao je, da je mandat Milisava Bojovića za kapetaniju župsku zakonit, i prema tome Milisav je poslanik za istu kapetaniju.
– Nije to istina i neće bit tako! – viknu sa jednog kraja Skupštine Antonije Šundić, protivkandidat Milisava Bojovića, koji je od njega dobio mnogo manje glasova, ali je ipak mislio da je i on izabran, i došao je u Skupštinu svojevoljno.
U Skupštini zaprepašćenje, jer sve kapetanije biraju po jednog poslanika, a iz župske došla dvojica.
Predsjednik: (okrećući se Antoniju Šundiću) Narod je izabrao Milisava Bojovića koji je od tebe dobio više glasova; prema tome poslanik je Milisav, a ti nijesi, i zato nije trebalo ni da dolaziš u Skupštinu.
– Pa i mene je, čoče, izabrao narod a nijesu žene… a to nije nikakva stvar što je Milisav dobio dvanaest-trinaest glasova više od mene! – veli Antonije.
Đuro Drecun: Ama nemo’te, ljudi, da se svađamo oko toga: ko je poslanik a ko nije; sve će se to znat. Ja mislim da je pravo da i Antonije Šundić bude poslanik, a evo zašto: i Antonije i Milisav obojica su dobri junaci, a ja znam da su i knjazu mili, pa neka obojica budu poslanici!
Mujo Vlahović: Dobro je ovo što Đuro reče; ali ako nećete ni tako, onda ja mislim da je najbolje ovo: neka jedan mjesec bude poslanik Milisav, a jedan Antonije, i tako redom. Ja mislim da je ovako u pravu i zakonu, a mislim da će ovo biti milo i gospodaru i vladici i svakome.
Risto Bošković: Ni ova Mujova nije rđava, ali ja bih da učinimo ovako: da tu stvar ostavimo Milisavu i Antoniju, pa neka se oni sami pogode, a mi ćemo na to pristat. Ovako je najbolje, pa da prekinemo besposlicu!
Labud Petrović: Ja se, brate, ne slažem sa pričom nekija poslanika, nego da se to riješi na prost način: neka obojica vade šorak (kocku), pa ko izvuče manji, nek ide kući!
U skupštini graja i vika; čak i galerija traži da obojica budu poslanici. Zbog vike i silnog nereda predsjednik zaključuje sjednicu. Malo za ovim i Antonije, kao i Jakov, odlazi na poziv u dvor, a odatle kući.
(Pančevac)
